| |
|
| 11. 06. 2025 |
  |
Hazari
Jedna od arheoloških otkrića iz drevne tvrđave Sarkel, u današnjoj Rostovskoj oblasti, s hebrejskim natpisima, potaknula je raspravu o podrijetlu Aškenaza. Teza o hazarskom podrijetlu aškenaškim Židova temelji se na činjenici da su hazarski vođe, a možda i dio njihovih plemena, usvojili židovske obrede krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.
Opseg i stvarnost ovog prozelitizma ostaju predmetom debate. Neki povjesničari smatraju da je judaizam prihvatio samo dio kraljevskog dvora i plemstva, dok drugi tvrde da su se značajni segmenti populacije također obratili na židovstvo i postali precima brojnih istočnoeuropskih Židova. Većina povjesničara ipak odbacuje tezu o masovnim konverzijama.
Rasprava se ne odnosi na neupitnu prisutnost Židova u Hazariji niti na njihovu ulogu u hazarskoj administraciji. Središnje pitanje tiče se hazarskih konvertita na judaizam i njihovih tursko-mongolskih saveznika: njihov broj, status (članovi vladajuće obitelji ili drugi) i značaj njihovog naslijeđa među Židovima koji su živjeli u Istočnoj Europi u 19. stoljeću.
Povijesna kontroverza
Različiti autori od druge polovice 19. stoljeća sugeriraju da Židovi Istočne Europe barem djelomično potječu od Hazara koji su migrirali na zapad između 10. i 12. stoljeća, tijekom ili nakon raspada Hazarskog Carstva.
Godine 1883. Ernest Renan piše u djelu “Judaizam kao rasa i religija“: “Masovne konverzije u grčkom i rimskom razdoblju oduzimaju judaizmu svako etnološko značenje i prekidaju sve fizičke (ali ne i duhovne) veze s Palestinom […] Većina Židova Galije ili Italije proizvod su tih konverzija. Što se tiče Židova u dunavskom bazenu ili južne Rusije, oni vjerojatno potječu od Hazara. Te regije sadrže brojne židovske populacije koje vjerojatno, s etnološkog gledišta, nemaju nikakve veze sa Židovima podrijetla.”
Godine 1940. francuski povjesničar Marc Bloch, koji se predstavlja kao Židov po rođenju, a ne po vjeri, u uvodu djela “Čudan poraz” kaže da “Židov” označava “skupinu vjernika, nekada regrutiranih iz čitavog mediteranskog, tursko-hazarskog i slavenskog svijeta.”
Važno otkriće predstavlja tzv. Kijevsko pismo iz 930. godine, napisano od strane židovske hazarske zajednice u Kijevu. Riječ je o preporuci (zagovoru) na hebrejskom jeziku napisanoj u ime jednog člana te zajednice. Povjesničari smatraju da pismo datira iz razdoblja kada Hazari više nisu bili dominantna snaga u gradskoj politici. Pismo je otkriveno 1962. godine tijekom proučavanja dokumenata iz Kairske genize od strane Normana Golba sa Sveučilišta u Chicagu.
Godine 1943. izraelski povjesničar Abraham Polak objavljuje knjigu o povijesti Hazara i iznosi dvije važne, iako kontroverzne hipoteze: prva je o nebliskoistočnom podrijetlu većine istočnoeuropskih Židova, a druga da je jidiš nastao na Krimu, a ne u Njemačkoj, kako se prethodno vjerovalo.
Godine 1947. u Ujedinjenim narodima, britanski i arapski predstavnici koriste hazarsku hipotezu u pokušaju sprječavanja stvaranja Države Izrael, što je navelo predsjednika Židovske agencije da ironično primijeti: “Iznenađen sam otkrićem da nisam Židov nego Hazar.”
Moderna rasprava
Godine 1976. knjiga Arthura Koestlera “Trinaesto pleme” popularizirala je među širokom publikom ideju da Aškenazi potječu od Hazara. Njegovu tezu odmah su pobili brojni povjesničari koji joj nisu našli znanstvenu ili historiografsku osnovu, a povjesničar Hyam Maccoby optužio ga je za rasizam. Prema britanskom povjesničaru Bernardu Lewisu: “Ova teorija […] ne počiva ni na kakvim dokazima. Odavno su je napustili svi ozbiljni istraživači u ovom području, uključujući one iz arapskih zemalja, gdje se hazarska teorija rijetko koristi izvan povremenih političkih polemika.”
Teorija doživl novi interes objavom knjige “Kako je stvoren židovski narod” izraelskog povjesničara Shloma Sanda, koji preuzima Koestlerove ideje da podupre vlastitu tezu prema kojoj je židovska dijaspora rezultat uzastopnih konverzija.
Hazarska hipoteza, koja povremeno hrani anticionistički diskurs podrivajući politički cionizam pripisujući mu rasističku osnovu, redovito se opovrgava. Israel Bartal ismi spominjanje Hazara u Enciklopediji Mikhlal (referenca mladih Izraelaca 1950-ih) i načina na koji se koristi. Drugi odbacuju ovu hipotezu kategoričkim terminima, ističući da je preuzima mali broj povjesničara i da bi veza s Hazarijom mogla obuhvatiti samo mali dio židovskih zajednica Istočne Europe.
Godine 2011. povjesničar Moshe Gil, stručnjak za interakcije između Židova i muslimana, objavio je detaljnu studiju svih primarnih arapskih izvora koji spominju konverziju Hazara na judaizam. Prema Gilu, na temelju tih izvora nije moguće utvrditi konverziju Hazara na judaizam. “To se nikada nije dogodilo”, zaključuje.
Ovaj zaključak odmah je pobio francuski bizantolog Constantin Zuckerman, koji je istaknuo da je Moshe Gil neobjašnjivo zanemario svjedočanstvo Ibn al-Faqiha, Perzijanca iz 10. stoljeća, i bez razloga umanjio svjedočanstvo njegovog suvremenika Al-Mas’udija, ali prije svega da je jednostavno odbacio sva neovisna nearapska svjedočanstva o konverziji Hazara.
U lipnju 2014. Shaul Stampfer, profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, objavio je članak od 72 stranice zaključivši da je konverzija “značajne skupine Hazara predvođene njihovim kraljem […] legenda bez činjenične osnove“. Tvrdi da nema arheoloških dokaza i, nakon analize izvora koje je Constantin Zuckerman predbacio Moshe Gilu da je zanemario, ne nalazi pouzdane izvore koji potvrđuju konverziju mnogih Hazara na judaizam.
Genetska istraživanja
U siječnju 2013. u britanskom časopisu Genome Biology and Evolution objavljena je studija koju je proveo Eran Elhaik, genetičar sa Sveučilišta Johns Hopkins, koja podupire “hazarsku hipotezu”. Studija je usporedila genome “1287 nepovezanih pojedinaca koji potječu od osam skupina židovske populacije i 74 nežidova”:
“Zaključujemo da je genom europskih Židova mozaik drevnih populacija, uključujući judaizovane Hazare, grčko-rimske Židove, mezopotamske i palestinske Židove.”
Međutim, Shaul Stampfer izjavio je da se temelji na analizi DNK samo dvanaest aškenaskima Židova iz Istočne Europe i, u nedostatku hazarske DNK, uspoređuje ih s DNK Armenaca i Gruzijaca.
Studija koju je proveo Kevin Brook 2022. godine fokusira se na haplogrupe. On ne tvrdi, kao što je to učinio Elhaik, da su Hazari srodni Armencima i Gruzijcima, već ukazuje da su Hazari bili turski narod s podrijetlom iz Srednje Azije, regije Volge i sjevernog Kavkaza. Brook uspoređuje moderne aškenasse Židove sa srednjovjekovnim genetskim uzorcima Hazara uz uzorke suvremenih populacija. Aškenazi u cjelini ne nose mnogo turske DNK, ali imaju dvije mitohondrijske haplogrupe, N9a3a1b1 i A-a1b3a, koje su povezane s turkijskim narodima (Baškirima, Turkmenima).
|
|
| |
Galerija:
 Komentari 0
OPOMENA: Stranica Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji oni objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili je opcija za komentare isključena ...
|
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 11. 06. 2025 
293 ogleda, 
0 komentara
