| |
|
| 22. 04. 2025 |
  |
Smrću pape Franje zatvoreno je jedno od najsloženijih, najnepredvidljivijih i najkontroverznijih papinstava u suvremenoj povijesti Katoličke crkve.
Jorge Mario Bergoglio došao je iz Latinske Amerike s aureolom papinske „poniznosti i bliskosti narodu“, no ono što je za neke bio znak osvježenja, za mnoge druge – osobito unutar tradicionalnih krugova Crkve – bilo je doživljeno kao početak erozije crkvene jasnoće, nauka i autoriteta.
Papa Franjo izgradio je imidž „pape siromašnih“, ali je u toj socijalnoj retorici često zanemarivao temeljne doktrinarne i moralne istine vjere. Klimatske promjene, migracije, socijalna uključivost i međureligijski dijalog postali su stupovi njegova pontifikata, ali nauk Crkve o grijehu, milosti, obraćenju i vječnom životu povlačio je u drugi plan.
Teološka dubina ustupila je mjesto govoru pristupačnosti, a pastoralno milosrđe često je dolazilo na račun istine. Jedan od najproblematičnijih aspekata njegova vodstva bilo je postupno razvodnnje moralnog autoriteta.
Njegovi istupi o LGBTQ+ osobama, pri čemu je tvrdio da su svi “djeca Božja” (u čemu teološki naravno ima istine), ostali su bez jasne nadopune o potrebi obraćenja i življenja u skladu s naukom Crkve. Umjesto da pruži istinu u ljubavi, često je ponudio samo ljubaznost bez istine.
Ničim se to ne očituje jasnije nego u pitanju kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, gdje je Papa Franjo, prvi u povijesti, odgodio kanonizaciju svetog mučenika Katoličke crkve zbog političke i ekumenske osjetljivosti.
Time nije samo narušio proces, već je Crkvi poslao poruku da svetost nije pitanje djelovanja, nego geopolitičke strategije. Sličan primjer dvostruke poruke uočen je u stavovima prema ukazanjima u Međugorju.
Iako je dozvolio službena hodočašća, Papa Franjo nikada nije priznao nadnaravni karakter ukazanja, a kasnije je u više navrata izrazio skepsu prema kontinuiranim porukama koje opisuju kao “duhovnu poštu”.
Lokalna biskupija ostala je pasivna, dok je Vatikan preuzeo upravljanje. Time je pastoralna logika prevagnula nad teološkom jasnoćom – vjernici su dobili dopuštenje za dolazak, ali ne i jasnoću o onome što dolaze štovati.
Još jedan primjer vanjskopolitičkog pristupa pape Franje bio je njegov stav prema izraelsko-palestinskom sukobu, u kojem je pokušavao zadržati neutralan, ali suosjećajan ton, često pod cijenu jasnog moralnog pozicioniranja.
Papini govori nakon ratova u Gazi ili napada na izraelske civile u pravilu su pozivali na mir i dijalog, ali bez jasno imenovanih agresora, što je izazivalo razočaranje kod židovske zajednice, kao i kod katolika koji očekuju nedvosmisleno očitovanje protiv napada.
U isto vrijeme, izražavao je duboku zabrinutost za patnju palestinskog naroda, pozivajući na prekid okupacije i priznanje prava na dostojanstven život. Njegova simbolična gesta – posjet Izraelu i Palestini 2014. – uključivala je molitvu kod Zida plača, ali i zaustavljanje kod zida razdvajanja u Betlehemu, što je bilo tumačeno kao politička poruka. Kao i u mnogim drugim temama, Franjo je birao govor suosjećanja umjesto razlučivanja, pa se i u ovom slučaju njegov glas za mir često čuo, ali njegova proročanska jasnoća šutjela.
Nadalje, njegovo oštro distanciranje od tzv. “suverenističkih” pokreta, uz istodobno naginjanje retorici globalne etike UN-a, ekologizma i otvorenih granica, ostavilo je dojam da papa ne brani svoje stado, već gradi simpatije u sekularnim medijima. Njegove kritike kapitalizma bile su glasne, ali kritike totalitarizma, pogotovo komunizma, ostale su zagonetno tihe.
Pandemija COVID-19 bila je dodatni lakmus test njegova vodstva. Umjesto duhovnog vodstva u vrijeme straha, mnogi su osjetili birokratsku, pa čak i ideološku Crkvu.
Zagovaranje obveznog cijepljenja, izbjegavanje duhovnih tema i podilažan ton prema svjetovnim autoritetima samo su produbili dojam da se Crkva sve više prilagođava svijetu, umjesto da ga mijenja.
Nije bez razloga toliko konzervativnih kardinala, biskupa i vjernika doživjelo njegov pontifikat kao vrijeme zbunjenosti, popuštanja i tihe dekonstrukcije. U žaru nastojanja da Crkva bude otvorena, izgubljen je osjećaj svetog. U želji da Crkva ne bude osuđujuća, postala je nejasna.
Zanimljivo je primijetiti i kako hrvatski mediji reflektiraju ideološku polarizaciju njegova naslijeđa.
Dok katolički mediji poput Katoličkog tjednika ističu njegovu brigu za siromašne i duhovnu dimenziju pontifikata, sekularni mediji poput Telegrama hvale ga upravo zbog sukoba s hrvatskom Crkvom, prikazujući ga kao “antidesničarskog reformatora”.
Takva pozicija, gdje se papa koristi kao instrument kritike domaćeg klera, a ne kao figura vjere, dodatno svjedoči koliko je njegov pontifikat bio politički, a ne duhovno vrednovan.
Papa Franjo bio je bez sumnje figura velikog formata – karizmatičan, politički sposoban, komunikacijski snažan.
Ali njegov pontifikat ostat će zapamćen i kao vrijeme u kojem se Crkva borila s vlastitim identitetom, razapeta između svijeta koji sve više traži prilagodbu i vjere koja sve više traži jasnoću.
Počivao u miru. A Crkva neka pronađe svoj glas.
Video je primjer njegovog odnosa sa WEF-om (svjetskim ekonomskim forumom) čiji je čelnik Klaus Schwab jučer na dan njegove smrti odstupio
|
|
| |
Galerija:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
OPOMENA: Stranica Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji oni objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili je opcija za komentare isključena ...
|
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 22. 04. 2025 
276 ogleda, 
0 komentara
