Velika subota dan je cjelodnevnog štovanja Isusa u Božjem grobu, kamo je prenesen na Veliki petak. Blagoslov uskrsnih jela ima posebnu simboliku.

Slavlje Velike subote započinje obredima Vazmenog bdijenja koje nas svečanim bogoslužjem uvodi u otajstvo Kristova uskrsnuća. Osobito su važni u tom smislu blagoslov ognja, pjesma uskrsne svijeće koja predstavlja uskrsloga Krista i obred krštenja. obnova krsnih obećanja. Na misi čitamo više biblijskih tekstova nego inače, koji predstavljaju povijest spasenja. Vazmeno bdijenje nazivaju i majkom svih bdijenja zbog svoje bogate simbolike i liturgijskih događanja. Biskupi i svećenici odraslim katekumenima dijele sakramente uvođenja u kršćanstvo, a to su krštenje, pričest i potvrda.

Rano ujutro na Veliku subotu svećenici blagoslivljaju uskrsni oganj i vodu kojom vjernici okade i škrope svoje domove. Vatra spaljuje, grije, spaljuje, pročišćava..., zbog čega se oduvijek smatrala posebno vrijednom. Pojavljuje se na nekoliko mjesta u Bibliji: npr. Bog se ukazuje Mojsiju u gorućem grmu na gori Sinaju (usp. Izl 3,2); Izraelce je na putu kroz pustinju pratio vatreni stup, koji je bio znak Božje prisutnosti (usp. Izl 13,21-22) i drugdje, gdje je imao pročišćavajuću ulogu.

U Starom zavjetu vatra se koristi kao simbol Božjeg otkrivenja. Simbolizira Božju nedostupnost i svetost.

Za kršćane je Pedesetnica najistaknutiji događaj povezan s vatrom. Pedeset dana nakon Uskrsa spominjemo se dolaska Duha Svetoga među apostole. U buci oluje koja se približavala, Duh Sveti sišao je nad apostole u obliku ognjenih jezika (usp. Dj 2,1-3).

U bogoslužju se za vrijeme svečanih misa koristi vatra u kadionici s užarenim ugljenom na koji se stavlja tamjan. Na Uskrs se blagoslivlja i vatra koja simbolizira Krista koji je svjetlo svijeta. U mnogim je krajevima običaj da vjernici nakon obreda blagoslova ognja i vode, koji rano ujutro na Veliku subotu obavlja svećenik, rano ujutro raspaljuju vatru po domovima vjernika. Vatra, koju također blagoslivljamo na početku Vazmenog bdijenja, znak je pobjede svjetla nad tamom, topline nad hladnoćom, života nad smrću. Dakle, kuća koja prima blagoslovljeni oganj prima svjetlo koje je Isus Krist.

Simbolika vode otkriva njezinu važnost u svakodnevnom životu. Kao što čovjek može zaprljati svoje tijelo, može zaprljati i svoju dušu, pa je moramo očistiti kada je potrebno. Voda je u raznim kulturama znak unutarnjeg pročišćenja. Uranjanje u vode Gangesa za Hinduse, Nila za Egipćane ili Jordana za Židove imalo je i ima veliko značenje za oprost grijeha i unutarnje pročišćenje.

U mnogim kulturama, uključujući i izraelsku, poznato je ritualno čišćenje i pranje prije ulaska u hram ili na početku molitve. Pranje ruku prije molitve i jela ne služi samo u higijenske svrhe, već ukazuje i na unutarnje pročišćenje. Voda, koja tijelu omogućuje opstanak, izražava najdublje čežnje čovjeka: sreću, slobodu, ljubav, istinu.[11] Vode koje poplavljuju i uzrokuju razaranje također mogu donijeti smrt. Ova dvojnost nam pomaže razumjeti sakrament krštenja, u kojem je voda bitan element i u kojem nalazimo dva aspekta: smrt grijehu i ponovno rođenje za primanje milosti u novom životu.

Sjećanje na krštenje najviše dolazi do izražaja za vrijeme Vazmenog bdijenja na Veliku subotu. Svećenik blagoslivlja krsnu vodu i, ako su na bogoslužju prisutni katekumeni, tom ih prigodom krsti.

Na temelju simboličkog značenja vode u krštenju razumijevamo i upotrebu blagoslovljene vode, koja nas podsjeća na prvi sakrament. Ponekad na početku mise (npr. u korizmi) svećenik poškropi pričest vodom koju je prethodno blagoslovio, podsjećajući nas da smo krštenjem kršteni i očišćeni od grijeha. Ovaj obred zamijenio je prastari običaj Crkve, kada su vjernici prije euharistijskog slavlja prali ruke u predvorju crkve. Taj se običaj donekle očuvao do danas, jer vjernici pri ulasku u crkvu umaču ruke u zdenac s blagoslovljenom vodom i njome se križaju.

Za vrijeme mise koristimo i vodu. Nakon što poslužitelj oltara donese svećeniku kruh i vino, svećenik pere ruke. Nekad je za to postojao i praktični razlog jer bi svećenik prljao ruke darovima koje su vjernici donosili iz prirode. Taj je obred opisan već u liturgijskim tekstovima svetog Hipolita Rimskog sredinom 2. stoljeća. prema Kristu. Pranje ruku ima i simbolično značenje ritualnog čišćenja. Želja i zahtjev da se Bogu pristupi raskajan i pročišćen izražava se i u molitvi koju svećenik tiho moli dok pere ruke: "Operi, Gospodine, bezakonje moje i očisti me od grijeha mojih." Svećenik također ulije nekoliko kapi vode u kalež s vinom. Taj čin predstavlja sjedinjenje vjernika (simbol vode) i Krista (simbol vina), na što ukazuje svećenikova tiha molitva: "Po otajstvu ove vode i vina dajmo udjela u božanskoj naravi Krista, koji je postao dionikom naše ljudske naravi." Voda i vino nas podsjećaju na Kristovu smrt, kada je "krv potekla iz njegova boka" ;;;;;;;;;;;;i vodu".