Plan predviđa mobilizaciju privatnog kapitala i uključivanje Europske investicijske banke (EIB) u vojne projekte. Ovo otvara vrata korporacijama poput Rheinmetalla ili Thalesa da profitiraju od rata, dok se građani pitaju hoće li im penzije biti sigurne.

Je li EIB, koja je dosad financirale obnovljivu energiju i infrastrukturu, sada postala alat za subvencioniranje industrije smrti?

Pitanja koja Europa mora postaviti:

1. Zašto se fiskalna disciplina napušta samo za naoružavanje, a ne za hitne socijalne programe?
2. Može li EU objasniti kako će 800 milijardi eura za oružje spriječiti eskalaciju sukoba, umjesto da je dodatno potakne?
3. Što bi se moglo postići s 150 milijardi eura ako bi se uložili u besplatno obrazovanje, suzbijanje siromaštva ili investirati u domaće projekte?
4. Kako će se spriječiti da privatni investitori i vojni dobavljači ne koriste ovaj plan za monopolizaciju tržišta?
5. Gdje je dokaz da “jačanje odbrane” štiti građane, a ne samo koristi političko-vojnom establišmentu?

Konačno pitanje: Rat kao maska za korupciju?

Najbitnije je pitanje koje EU ne želi čuti: je li ovaj plan pokušaj da se ratnom histerijom prekriju brojni skandali koji hvataju europsku elitu za rukav?

Od “Qatargate” do sumnjivih ugovora s farmaceutskim gigantima tijekom pandemije, institucije EU urušavaju povjerenje. Hoće li se novim “vrućim ratom” zataškati afer poput onih koje su uhvatile Ursulu von der Leyen u komunikaciji s Pfizerom ili masovno pronevjere fondova u Europskom parlamentu?

Dok von der Leyen poziva na “povijesnu mobilizaciju”, građani Europe zaslužuju odgovore — prije nego što se 800 milijardi eura pretvori u dim topovskih cijevi, a krize dobiju još veće milijarde siromašnih.

Bitange odlično znaju što rade i zašto guraju narode Europe u rat protiv Rusije.