|
| 05. 08. 2025 |
  |
Predviđanja o klimatskim katastrofama posljednjih su desetljeća postala gotovo uobičajena po u javnom diskursu. Od znanstvenih krugova do političkih govora i medijskih naslova, često se iznose dramatična upozorenja o nadolazećim klimatskim kataklizmama. Međutim, mnoge od tih prognoza – čak i one autoritativnih osoba i uglednih institucija – pokazale su se netočnima ili ozbiljno promašenima s vremenskim odmakom.
Oslanjajući se na relevantne primjere od 1970-ih do danas, u ovom članku kronološki prikazujemo najpoznatije (i medijski najeksponiranije) klimatske prognoze koje se nisu obistinile. Za svaki slučaj navodimo godinu, izvor, autora izjave, sadržaj tvrdnje te što se zapravo dogodilo. Potom analiziramo što ovi promašaji znače za pouzdanost klimatskih narativa i kako pretjerana uporaba straha može utjecati na politiku, medije i javnost. Sve informacije smo pronašli na stranicama vlada, mainstream medijima i mjestima gdje se respektira “znanstveni konsenzus”.
1970-e: Strah od novog ledenog doba
1970. – “Novo ledeno doba do 2000. godine”: Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, neki su znanstvenici i mediji upozoravali na globalno zahlađenje. Tako je 1970. u povodu prvog Dana planeta Zemlje poznati ekolog Kenneth Watt dramatično ustvrdio da će, ako se zagađenje nastavi, “svijet biti oko 4°C hladniji do 1990., a 11°C hladniji do 2000. godine”, što je dovoljno za novu ledenu dob. Ovakve tvrdnje prenijele su novine poput Boston Globea i drugih.
Slična upozorenja pojavila su se i idućih godina:
- 1971. u Washington Postu izlazi članak pod naslovom “Američki znanstvenik predviđa novo ledeno doba”. U njemu je klimatolog S.I. Rasool (NASA/Columbia Univ.) upozorio da bi zbog aerozagađenja prosječna temperatura Zemlje mogla pasti za 6 °C u idućih 50 godina, odnosno do 2020./2021., ako se trendovi emisija nastave (thebereancall.org). Rasool je čak procijenio da bi kontinuirano ispuštanje aerosola tijekom 5-10 godina moglo biti dovoljno da “pokrene ledeno doba” (thebereancall.org). (Ironično, njegovu računalu za simulacije tada je pomogao mladi istraživač James Hansen, koji će kasnije postati vodeći glas upozorenja na globalno zagrinje (thebereancall.org.))
- 1974. ugledni časopis TIME objavio je članak “Another Ice Age?” (“Još jedno ledeno doba?”), dok je britanski The Guardian pisao o “prijetećem brzom zahlađenju” (naslov: “New Ice Age Coming Fast”) iste godine. Vijesti o zahlađenju kulminirale su naslovnicom TIME-a početkom 1977. s naslovom “The Big Freeze” (“Veliko smrzavanje”)lemonde.fr, koja je sažela tadašnji medijski narativ.
Što se dogodilo? Ništa od ovih ledenih proročanstava nije se ostvarilo. Umjesto zahlađenja, Zemlja je u narednim desetljećima ušla u fazu značajnog zagrinja. Već do kraja 1980-ih znanstveni konsenzus okrenuo se suprotnom problemu – globalnom zatopljenju.
Retrospektivne analize pokazale su da u 1970-ima nije postojao znanstveni konsenzus o hlađenju; naprotiv, većina radova predviđala je zagrinje, dok su mediji preuveličali manjinu radova o hlađenju (lemonde.fr). Primjerice, prosječna globalna temperatura 2000. nije bila niža za 11 °C, već viša nego 1970., čime je Wattova iz iz 1970. očito promašena. Očekivani povratak ledenog doba od strane Rasoola i drugih također se nije zbio – umjesto toga svjedočili smo rekordno toplim godinama potkraj 20. i početkom 21. stoljeća.
1980-e: Upozorenja o zatopljenju i porastu razine mora
Zaokret od hlađenja ka zagrinju u javnom diskursu dogodio se krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih. Znanstvena saznanja o efektu staklenika postajala su široko prihvaćena, a ljetne su se medijske priče pomaknule s leda na otapanje. Ipak, i u ovom periodu nailazimo na pretjerane tvrdnje koje vrijeme nije potvrdilo:
- 1988. – “Maldivi pod vodom za 30 godina”: Već krajem 1980-ih pojavila su se dramatična upozorenja o posljedicama porasta razine mora. Jedan od često citiranih primjera je iz dužnosnika Maldiva Husseina Shihaba, prenesena 1988. (AFP izvještaj). On je upozorio da prosječan porast razine mora prijeti potpuno potopiti ovu otočnu državu (1.196 otoka) u idućih 30 godina (trove.nla.gov.au). Procjena je bila da će do ~2018. razina mora narasti 20-30 cm, što bi bilo katastrofalno za nisku otočnu državu čiji su najviši dijelovi oko 1 m iznad mora (trove.nla.gov.au). Maldivska vlada tada je alarmirala svijet da bi Maldivi mogli nestati do početka 21. stoljeća. (Štoviše, upozorili su i na bližu opasnost od nestašice pitke vode do 1992. zbog klimatskih promjena (trove.nla.gov.au.)
- 1989. – “Cijele nacije bit će zbrisane do 2000. godine”: U ljeto 1989. visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda Noel Brown (direktor UNEP-a, New York) dramatično je izjavio da bi do kraja stoljeća klimatske promjene mogle izazvati brzi porast razine mora i ekstremne vremenske prilike koje će “izbrisati čitave nacije s lica Zemlje” ako se trend globalnog zatopljenja ne obuzda do 2000. godine (latimes.com). Upozorio je da će obalne poplave i propadanje usjeva uzrokovati egzodus tzv. “eko-izbjeglica”, uzrokujući politički kaos (latimes.com). Prema Brownu, vlade su imale “još samo desetak godina” (do kraja 1990-ih) da spriječe tu katastrofu (latimes.com). Ova iz odjeknula je u medijima (prenijeli su je Associated Press, Los Angeles Times i drugi) i postala dio tadašnjeg narativa o urgentnoj potrebi za djelovanjem.
Što se dogodilo? Ni do 2000. godine niti desetljećima kasnije nijedna otočna država nije “zbrisana” porastom mora – iako mnoge (uključujući Maldive) i dalje strahuju od dugoročne prijetnje. Razina mora jest porasla od kasnih 1980-ih (globalno cca 8-9 cm do 2000., a ~20 cm do 2020.), ali znatno sporije od katastrofičnih scenarija. Maldive je 2018. dočekao daleko od potopljenih – iako se suočavaju s erozijom i povremenim poplavama, država aktivno provodi prilagodbe (npr. gradnja nasipa i umjetnih otoka). Brownova tvrdnja da će se do 2000. dogoditi masovni egzodus “klimatskih izbjeglica” također se nije ostvarila. Njegov desetogodišnji “prozor” za spas svijeta zatvorio se, a iako su klimatski pregovori vođeni (npr. Kyotski protokol 1997.), nije došlo do nagle klimatske apokalipse prelaskom milenija.
1990-e: Nastavak alarmantnih iz
Tijekom 1990-ih, rasprave o klimatskim promjenama postale su glavna tema međunarodne politike (osniva se IPCC, održavaju se samiti poput Rija 1992.). Uglavnom se radilo o dugoročnim projekcijama, no ponekad su plasirane i vrlo konkretne, kratkoročne prognoze koje su se pokazale preuveličanima:
- 1990. – IPCC i prvi scenariji: Prvi izvještaj IPCC-a (1990.) predvidio je porast globalne temperature od približno +1 °C do 2025. i značajan porast razine mora. Danas znamo da je zatopljenje tek ~0,5 °C od tada do 2020., dakle sporije od sredine raspona projekcija. Ipak, ova odstupanja su relativno mala u odnosu na druge “proročanske” naslove tog vremena.
- 1997. – “Nestanak ledenjaka Kilimanjara do 2015.”: Primjer jedne često citirane (no kontroverzne) tvrdnje jest prognoza da će zbog zagrinja slavni snježni vrh Kilimanjara u Africi potpuno izgubiti ledenu kapu do 2015. godine. To se nije u potpunosti dogodilo – iako se ledenjak znatno smanjio, snijeg i led na Kilimanjaru i dalje postoje nakon 2015.
- 1998. – “Kraj snijega u Skandinaviji?” (hipotetički primjer) Tijekom kasnih 90-ih i ranih 2000-ih, mediji su ponekad izvlačili teze da bi europske zime uskoro mogle postati prošlost. No, oštre zime i dalje povremeno pogađaju i sjever i jug Europe (npr. snježne zime 2009.-2010. u UK i kontinentalnoj Europi), što pokazuje da su takve generalizacije bile pretjerane.
Što se dogodilo? Većina ekstremnih tvrdnji iz 1990-ih nije se materijalizirala.
2000.: Alarmantne prognoze za blisku budućnost
Ulaskom u 21. stoljeće, tema globalnog zagrinja dominira medijima. Ironično, upravo u ovom razdoblju nastaje niz senzacionalnih predviđanja za blisku budućnost – mnoge do kraja desetljeća ili slijedećih par desetljeća – koja su se pokazala neutemeljenima:
- 2000. – “Djeca više neće znati što je snijeg”: Ovo je jedna od najpoznatijih iz koja se često navodi kao primjer promašaja. U ožujku 2000., britanski list The Independent objavio je članak pod naslovom: “Snowfalls are now just a thing of the past” (“Snježne padaline su sada samo stvar prošlosti”). Citirali su dr. Davida Vinera, znanstvenika Climatic Research Unit-a, koji je rekao da će u roku od nekoliko godina zimski snijeg postati “vrlo rijedak i uzbudljiv događaj” u Britaniji, te dodao: “Snijeg će za 20 godina izazvati kaos” (aludirajući da će ga tada biti toliko malo da će zemlje biti nespremne) (independent.co.uk). Prognozirao je dakle da oko 2020. u Britaniji praktički više neće biti uobičajenih snježnih zima.
Taj isti članak konstatirao je i da “snijeg iščezava iz naših života” zbog zagrinja (independent.co.uk). Britanski tabloidi i mediji u kasnijim godinama često su se pozivali na ovu tvrdnju.
Što se dogodilo? No, krajem 2009. i početkom 2010. Ujedinjeno Kraljevstvo pogodile su neuobičajeno snježne i hladne zime, s velikim poremećajima – upravo suprotno ideji da je snijeg stvar prošlosti. Snijeg, naravno, i danas pada u Britaniji i Europi. Sam Independent je 2011. objavio osvrt naslova “Ne vjerujte hajpu klimatskih naslova” gdje priznaje da “očito, snijeg nije postao stvar prošlosti” te objašn da je originalni članak ipak govorio o smanjenoj učestalosti snježnih zima, ali je naslov pojednostavio poruku radi atraktivnosti (independent.co.uk). Primjer Vinerove izjave često se koristi za ilustraciju kako preuranjene i apsolutne tvrdnje mogu narušiti vjerodostojnost klimatske znanosti u očima javnosti.
2004. – “Britanija će do 2020. postati Sibir (tajni izvještaj Pentagona)”: ;;;;
Jedna od medijski najeksponiranijih priča iz ranih 2000-ih bila je vijest da Pentagon prognozira skoru klimatsku apokalipsu. U veljači 2004., The Observer/Guardian dobio je na uvid tajni izvještaj američkog Pentagona o posljedicama nagle klimatske promjene. Naslovi su glasili: “Klimatske promjene uništit će nas, upozorava Pentagon”.
Prema tom izvještaju (autori Peter Schwartz i Doug Randall, za Pentagon):
- Do 2020. godine Europa će iskusiti dramatičnu promjenu klime – “Britanija će biti u klimatskim uvjetima kao Sibir”, jer će zbog poremećaja Golfske struje sjever Europe ohladiti (theguardian.com).
- “Veliki europski gradovi bit će potopljeni podižućim morem” već u sljedećih ~20 godina (theguardian.com).
- Klimatski kolaps izazvat će globalni kaos: nuklearne sukobe, megasuše, glad i nerede diljem svijeta (theguardian.com).
- Izvještaj je upozorio da je prijetnja klimatske katastrofe veća čak i od prijetnje terorizma (podsjetimo, to je period nakon 11. rujna 2001.) (theguardian.com).
Ovi natpisi uzdrmali su javnost; osobito je upečatljiva bila tvrdnja da je 2020. toliko blizu, a predviđa se totalni klimatski kolaps.
Što se dogodilo? Do 2020. svijet nije ušao u klimatski izazvani rat svih protiv sviju. Opisani “scenarij sudnjeg dana” se nije ostvario. London, Amsterdam i New York nisu potopljeni. Britanija nije postala Sibirska tundra – dapače, period 2014.-2020. donio je Britaniji više problema s vrućinama i poplavama od kiše nego s hladnoćom. Pentagonov izvještaj zapravo je zamišljen kao hipotetski “najgori mogući” scenarij radi strateške analize, ali je u medijima prezentiran kao vjerojatna budućnost. Izostanak njegovog ostvarenja do te mjere pokazuje koliko je bio spekulativan. Ovaj slučaj također ilustrira sklonost medija da preuveličaju internalne analize (koje često razmatraju ekstremne scenarije) u bombastične priče, što može stvoriti javni zamor i skepticizam kada se predviđeno “uništenje” ne dogodi.
2005. – “50 milijuna klimatskih izbjeglica do 2010.”
U listopadu 2005., ;;;;
UN-ov Univerzitet za okoliš i sigurnost (UNU-EHS) iznio je upozorenje da će do kraja desetljeća (do 2010.) klimatske promjene i degradacija okoliša stvoriti do 50 milijuna izbjeglica (theguardian.com). Janos Bogardi, direktor tog instituta pri UN-u, izjavio je da već tada godišnje okolišni razlozi (poput suša, poplava, dizanja mora) raselju do 10 milijuna ljudi, a da postoji “opravdan strah” da će se taj broj eksponencijalno povećati (theguardian.com). Ovo upozorenje prenijeli su mnogi mediji. Konkretno, spominjalo se migracije stanovništva iz potopljenih pacifičkih otoka, sušom pogođene Afrike itd.
- UNEP je čak objavio interaktivnu kartu navodnih žarišta odakle će doći ti milijuni “klimatskih izbjeglica” do 2010. (Karibi, obale Kine, Indija, pacifičke otočne države).
Što se dogodilo? Do 2010. nije zabilježeno 50 milijuna novih izbjeglica zbog klimatskih promjena. U to vrijeme, ukupni broj međunarodnih izbjeglica (zbog ratova, progona itd.) iznosio je oko 15 milijuna, a interno raseljenih zbog sukoba ~27 milijuna. Iako se pojavio termin “klimatski migranti” i doista ljudi napuštaju neka područja (npr. zbog suše u subsaharskoj Africi ili erozije obala), brojka od 50 milijuna do 2010. pokazala se znatno pretjeranom. Kasnije je UN-ova agencija tiho uklonila spomenutu kartu sa svoje web-stranice, a kritičari su to navodili kao primjer neuspjelog proročanstva koje potkopava kredibilitet klimatskih upozorenja.
2007. – “Himalajski ledenjaci nestaju do 2035.”
Jedan od rijetkih primjera pogreške u službenim izvještajima IPCC-a dogodio se 2007. godine. U četvrtom izvještaju IPCC-a (AR4) pojavila se tvrdnja da postoji velika vjerojatnost (“very likely”) da će svi himalajski ledenjaci nestati do 2035. godine ako se trendovi zagrinja nastave. Ova dramatična tvrdnja nije bila utemeljena na recenziranoj znanstvenoj literaturi, već se potajno provukla iz sekundarnog izvora – intervjua jednog znanstvenika iz 1999. godine (theguardian.com). Ugledni glaciolozi odmah su posumnjali, jer nije realno da ogromni ledenjaci (npr. na Mount Everestu) nestanu u par desetljeća. New Scientist je 2010. otkrio grešku, nakon čega je i sam IPCC priznao da je ta tvrdnja neutemeljena i pogrešna. IPCC je izrazio “žaljenje zbog propusta u postupcima provjere. Kasnije je utvrđeno da je vjerojatno došlo do tipfelera – stvarni znanstveni rad govorio je o 2350. godini, a ne 2035., ali ta provjera izostala je u uredničkom procesu.
Što se dogodilo? Himalajski ledenjaci nisu nestali – niti će nestati do 2035.
2007.–2009. – “Arktik bez leda do 2013.”
Tijekom 2007. i 2008., nakon rekordne topljenja arktičkog leda, neki su znanstvenici iznosili najsmjelije prognoze o skorom iščeznuću ljetnog leda na Sjevernom polu. Jedan od vodećih arktičkih stručnjaka, prof. Wiesław Maslowski (američka Mornarica/Politehnički institut), prezentirao je modele prema kojima bi ljeto 2013. moglo vidjeti Arktik potpuno lišen morskog leda (politifact.com). Tu predikciju (2013 ± par godina) prenijeli su BBC i drugi mediji krajem 2007. godine. Slične projekcije dali su i neki drugi – npr. NASA-in znanstvenik Jay Zwally izjavio je: “Ako se trend nastavi, Arktik bi ljeti 2012. mogao ostati bez leda”. Također, američki senator John Kerry napisao je 2009. da “znanstvenici projiciraju Arktik bez leda ljeti 2013., ne 2050., nego za četiri godine od sada”politifact.com (politifact.com), pozivajući se upravo na najnovije studije. Čak je i bivši američki potpredsjednik Al Gore u svom govoru 2007. spomenuo mogućnost vrlo skorog nestanka arktičkog leda (iako se kasnije raspravljalo je li Gaore “predvidio 2013.” ili je parafrazirao tuđe nalaze (reuters.com).
Što se dogodilo? 2013. godine Arktik nije ostao bez leda – naprotiv, te je godine došlo do blagog oporavka u odnosu na 2012. Trend opadanja leda jest realan i nastavlja se, ali točan trenutak “bezledenog ljeta” teško je predvidjeti. Današnje projekcije to pomiču prema sredini stoljeća (2030-2040-ih) uz veliku neizvjesnost (politifact.com). Prognoze poput “2013. sigurno bez leda” pokazale su se preuranjenima. PolitiFact je 2009. Kerryjevu izjavu ocijenio “uglavnom netočnom”, ističući da je uzeo najekstremniji scenarij umjesto umjerenijihpolitifact.com. Ovaj primjer naglašava kako i u znanosti postoji raspon projekcija, a biranje najdramatičnije kao izvjesne često vodi razočaranju.
2009. – “Još 96 mjeseci za spas svijeta”
Politički i medijski diskurs često voli okrugle rokove za poduzimanje akcije. Jedna od zvučnih iz došla je od princa Charlesa (danas kralj Charles III.). On je u srpnju 2009. upozorio da imamo “samo 96 mjeseci” (dakle 8 godina) da promijenimo smjer prije nego uzrokujemo “nepovratni klimatski kolaps ekosustava, sa svim što ide uz to” (independent.co.uk). Drugim riječima, do sredine 2017. morali smo drastično djelovati ili nam slijedi potpuni slom. Slične “deadline” izjave davali su i drugi; npr. 2007. neka izvješća navode da imamo “10 godina da izbjegnemo nepovratnu štetu”, 2014. se spominjalo “500 dana do klimatskog kaosa” (iz francuskog ministra Laurenta Fabiusa, pogrešno interpretirana), a 2019. je često citirana iz da “imamo još 12 godina” do točke bez povratka (proizašla iz izvještaja IPCC 1.5°C, no pojednostavljena u medijima).
Što se dogodilo? Rokovi od 8, 10 ili 12 godina prolazili su i prolaze – svijet nije “propao” preko noći nakon njihovog isteka. Primjerice, do 2017. (Charlesov rok) nisu nastupile nikakve kvalitativno nove katastrofe koje već nisu bile prisutne – klimatske promjene su nastavile postepeno eskalirati, ali bez neke naglo definirane točke preokreta. Princ Charles i drugi branili su svoje izjave tvrdeći da su mislili na to da će biti prekasno za izbjeći teške posljedice ako se do tada ne djeluje, što je donekle subjektivno i teško mjerljivo.
Mnogi komentatori navode kako “klimatski aktivisti već 50 godina svakih 10 godina pomiču smak svijeta”. Slažemo se s njima.
Uloga straha u politici i medijima
Zlouporaba straha radi postizanja političkih ciljeva ili veće čitanosti nije nova po. U kontekstu klimatskih promjena, strah se često koristi s namjerom da probudi javnost i potakne hitno djelovanje.
Paradoksalno, to ponekad daje kontraproduktivan efekt:
- Kada se ljudi kontinuirano izlažu porukama apokalipse koje se zatim ne obistine na dramatičan način, javnost može oguglati na upozorenja.
- Političari ponekad koriste “strašne rokove” i kako bi opravdali drastične mjere ili se profilirali kao spasitelji.
- Mediji vole dramatiku jer donosi čitanost. No, u kontekstu klime, prečesto forsiranje katastrofičnih narativa može izazvati eco-fatigue (zamor). Dio ljudi reagira obezvrjeđivanjem („svaki tjedan novo smaknuće svijeta u novinama“), dok drugi upadaju u egzistencijalni strah i fatalizam.
- Zlouporaba straha najčešće nastaje nakon što znanstvene informacije postanu sredstvo straha, a nerijetko i znanstvene dezinformacije.
Stoga, trebamo težiti komunikaciji koja je iskrena, činjenična i staložena. To nije lak zadatak, ali je nužan. U suprotnom, riskiramo daljnju polarizaciju i pasivnost. Kao što pokazuje i ovaj povijesni pregled, panika nije održiva strategija – informiranost, povjerenje i konstruktivno djelovanje jedini su put naprijed u suočavanju s bilo kojom temom. Javnost ne smije biti predmet manipulacije. U znanosti ne postoji pojam znanstveni konsenzus. On nije kompatibilan ni sa znanošću, ni sa znanstvenim metodama. Danas istina, sutra može biti laž i obratno. Tome smo svjedočili bezbroj puta u povijesti.
Izvori:
Gwynne, Peter. “The Cooling World.” Newsweek, 28. travnja 1975. (Primjer članka iz 1970-ih o zahlađenju).
Cohn, Victor. “U.S. Scientist Sees New Ice Age Coming.” The Washington Post, 9. srpnja 1971. / thebereancall.org.
Stearns, Clifford (kongresmen). Congressional Record, vol. 146, br. 52, 2. svibnja 2000. (osvrt na prognoze s prvog Dana planeta Zemlje) / govinfo.gov.
“Entire nations could be wiped off the face of the Earth by rising sea levels by 2000.” Los Angeles Times, 30. lipnja 1989. / latimes.com.
“Threat to islands.” AFP vijest, 1988. Preneseno u The Canberra Times, 26. rujna 1988. / trove.nla.gov.au.
Connor, Steve. “Don’t believe the hype over climate headlines.” The Independent, 10. siječnja 2011. / independent.co.uk.
Townsend, Mark &;; Harris, Paul. “Now the Pentagon tells Bush: climate change will destroy us.” The Guardian/Observer, 22. veljače 2004. / theguardian.com. Adam, David. “50m environmental refugees by end of decade, UN warns.” The Guardian, 12. listopada 2005. / theguardian.com.
Carrington, Damian. “IPCC officials admit mistake over melting Himalayan glaciers.” The Guardian, 20. siječnja 2010. / theguardian.com.
Richert, Catharine. “Kerry claims the Arctic will be ice-free by summer 2013.” PolitiFact, 2. rujna 2009. / politifact.compolitifact.com.
Verkaik, Robert. “Just 96 months to save world, says Prince Charles.” The Independent, 9. srpnja 2009. / independent.co.uk.
Foucart, Stéphane. Le Monde: “Hoax climatique: refroidissement dans les années 1970” (analiza klimatoloških istraživanja 1970-ih) / lemonde.frlemonde.fr.
IPCC AR5 (2013) i AR6 (2021) – sažeci za donositelje odluka (trenutno stanje znanstvenih spoznaja, projekcije i razine sigurnosti).
|
Slike:
 Komentari 0
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
Galerija:
|
|
Mediji
Objava: 05. 08. 2025 
292 ogleda, 
0 komentara
