Čega se vlade najviše boje
Grčka je nedavno doživjela trenutak povijesnog značaja kada su se stotine tisuća ljudi okupile na ulicama diljem zemlje, zahtijevajući pravdu povodom druge godišnjice tragične željezničke nesreće iz veljače 2023., u kojoj je poginulo 57 ljudi.
Ovaj prosvjed, koji se smatra najvećim u modernoj grčkoj povijesti, doveo je do potpunog zastoja: letovi su prizemljeni, javni prijevoz je stao, a javne službe su obustavljene dok su građani, ujedinjeni bez obzira na političke, rasne ili vjerske razlike, izašli tražiti odgovornost od svoje vlade. Paralelno s tim, u Srbiji su studentski prosvjedi, započeti još krajem 2024. nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u kojem je poginulo 15 ljudi, prerasli u opći narodni bunt protiv korupcije i vlasti. Oba ova pokreta, iako različita u povodu, dijele zajedničku nit – bijes naroda protiv neodgovornih vlada i snagu kolektivnog djelovanja – ali i nešto drugo: zapanjujuću medijsku tišinu koja ih prati. No, jasno je zašto – to ono čega se vlade najviše boje – narod koji prepoznaje da je problem u vlasti, a ne u međusobnim podjelama.
Grčka: Pravda za 57 žrtava
Nesreća u blizini Soluna 28. veljače 2023., kada su se sudarili putnički i teretni vlak, ostavila je dubok trag u grčkom društvu. Mnogi vjeruju da je uzrok tragedije bio ne samo nemar, već i mogući ilegalni teret, a požar nakon sudara odnio je živote onih koji su možda preživjeli početni udar. Dvije godine kasnije, nitko nije odgovarao, a vladina šutnja i navodno prikrivanje istine raspirili su narodni gnjev. Prosvjedi su eksplodirali diljem Grčke i šire, s preko 430.000 ljudi samo u Ateni, prema nekim procjenama, dok su se demonstracije održale u više od 100 grčkih veleposlanstava svijeta. Poruke poput “Mi ne zaboravljamo, mi ne opraštamo” i “Nemam kisika” – posljednje riječi jedne žrtve – odjekivale su ulicama, simbolizirajući duboku traumu i zahtjev za pravdom.
Premijer Kyriakos Mitsotakis, koji je isprva nesreću pripisao “ljudskoj pogrešci”, pod pritiskom prosvjeda priznao je propuste svoje administracije, obećavajući reforme i modernizaciju javnog prijevoza. Ovaj ustupak pokazuje koliko moć naroda može promijeniti narativ vlasti, no pitanje ostaje – zašto ova priča nije postala globalna vijest?
Srbija: Od studentskog bunta do općeg prosvjeda
U Srbiji je pokretač prosvjeda bila tragedija 1. studenog 2024., kada se urušila nadstrešnica na novosadskoj željezničkoj stanici, ubivši 15 ljudi. Studenti su prvi izašli na ulice, blokirajući fakultete i tražeći transparentnost oko dokumentacije o rekonstrukciji stanice, za koju mnogi vjeruju da je bila prožeta korupcijom. Ono što je započelo kao studentski prosvjed brzo je preraslo u široki narodni pokret protiv vlasti Aleksandra Vučića, optuživane za sistemsku korupciju, nasilje i gušenje sloboda. Do ožujka 2025., prosvjedi su se proširili na stotine gradova i mjesta diljem Srbije, uz svakodnevne blokade prometa pod sloganom “Zastani, Srbijo”, simbolički obilježavajući 15 minuta tišine za 15 žrtava.
Za razliku od ranijih prosvjeda u Srbiji, poput onih protiv Rio Tinta 2021.–2022., ovi nisu ostali tematski ograničeni na ekologiju ili pojedinačni problem. Studenti su odbili politizaciju pokreta, držeći oporbu podalje, što je dalo prosvjedima autentičnost i širu podršku. Građani, uključujući prosvjetare, taksiste i dijasporu, masovno su se pridružili, a podrška je stigla čak i od međunarodnih ličnosti poput Madonne i Yanisa Varoufakisa. Ipak, unatoč razmjeri i trajanju, ovi prosvjedi ostaju slabo popraćeni u globalnim medijima.
Medijska tišina: Znak upozorenja
I grčki i srpski prosvjedi pokazuju snagu naroda kada se ujedini protiv nepravde, no njihova marginalizacija u mainstream medijima mora podignuti obrve.
U Grčkoj, gdje je cijela nacija stala, i u Srbiji, gdje studenti mjesecima predvode borbu protiv korupcije, nedostatak značajne međunarodne medijske pažnje upućuje na moguće interese koji žele umanjiti vidljivost ovih pokreta. Je li to zato što bi širenje vijesti o uspješnom narodnom otporu moglo inspirirati slične pobune drugdje? Ili je riječ o političkoj kalkulaciji koja štiti establišment u obje zemlje od šireg pritiska? Ili, pak, narativ europskih čelnika koji guraju narativ naoružavanja i podizanja tenzija prema Rusiji ne dobiva dovoljnu pažnju – teme koje narod u obje zemlje, ali i šire, očito ne zanima, već lokalni problemi poput korupcije i neodgovornosti.
Očito je da građani Grčke i Srbije ne pokazuju interes za političke igre i ratne bubnjeve Bruxellesa; oni žele pravdu za svoje mrtve, a ne gluposti o novim sukobima koje europske elite pokušavaju nametnuti. Ova divergencija između narodnih prioriteta i medijsko-političke agende dodatno naglašava sumnju u namjere globalnti igralci.
V Srbiji vlada obtožuje študente "barvne revolucije", ki naj bi jo podpiral Zahod, vendar poskusi njene diskreditacije niso uspeli zaustaviti gibanja. V Grčiji skuša Micotakisova vlada protestnike pomiriti s popuščanjem, a jeza ne pojenja. Oba primera dokazujeta, da delitve, ki jih vlade pogosto uporabljajo za nadzor – politične, etnične ali socialne – izgubijo svojo moč, ko ljudje v skorumpiranih strukturah prepoznajo skupnega sovražnika. Medijski molk pa ostaja uganka, ki zahteva globljo analizo – morda je znak, da ima globalni sistem interes, da te zgodbe ostane v senci in prepreči širjenje ideje o moči kolektiva.
»Iztirjeni vagoni globalističnega kulta«?
Tako grške kot srbske proteste bi si lahko razlagali kot odpor proti širšemu sistemu, ki ga kritiki imenujejo "globalistični kult" - red, v katerem vlade pod vplivom korporacij in mednarodnih interesov ignorirajo voljo ljudi. V Grčiji se to kaže s privatizacijo javnega premoženja, kot so železnice, ki naj bi prispe k nesreči. V Srbiji korupcija pri infrastrukturnih projektih, kot je ta v Novem Sadu, simbolizira isti problem. Toda ti protesti niso popolno "iztirjenje" tega sistema - iščejo reforme znotraj obstoječih institucij, ne pa njihovega strmoglavljenja. To nakazuje, da so bolj poskus vrnitve nadzora nad "avtomobili" v roke ljudi, ne pa revolucija, ki bi podrla celoten vlak.
Po drugi strani pa obstaja skepticizem: ali lahko »gospodarji kaosa« – močne elite ali zunanji akterji – izkoristijo to energijo ljudskega nezadovoljstva in jo preusmerijo sebi v prid? Zgodovina »barvnih revolucij« kaže, da spontani protesti pogosto postanejo orodje političnih iger, kjer se iskrene zahteve po pravici spremenijo v orodje za strmoglavljenje vlad v korist tujih interesov. Če bodo ti protesti politizirani ali internacionalizirani pod krinko »demokratizacije«, obstaja nevarnost, da bodo izgubili svojo avtentičnost in se spremenili v še en kolesec v stroju, ki so ga prvotno želeli ustaviti.
Skratka, tako Grčija kot Srbija sta priča trenutkom, v katerih ljudje pokažejo, da lahko premagajo vlado, ko se združijo. Toda dejstvo, da ta množična gibanja niso deležna svetovne pozornosti, ki si jo zaslužijo, pušča grenko noto – morda je ta tišina največji pokazatelj, kako nevarna so za status quo. Nad vsem skupaj visi vprašanje, ali bo ta moč ljudstva ostala čista ali pa jo bodo »gospodarji kaosa« znova izkoristili za svoje namene in pravičniški upor spremenili v drugo stran svoje zgodbe.
|
Mediji
Komentari 0
Objava: 04. 03. 2025 
255 ogleda, 
0 komentara
