Ako se dodatno uzmu u obzir „starosna dob i učešće u radnoj snazi“ kao mere društvenog statusa, čak 57% zahteva iz kategorije „Staza 2“ dolazi od najsiromašnijih.

Kanadski trend koji nema presedan

Za razliku od Kanade, podaci iz Holandije i američke savezne države Oregon ukazuju na drugačiju sliku – eutanazija je u tim regionima češća među obrazovanijim i finansijski stabilnijim osobama.

U Kanadi, siromaštvo postaje glavni faktor zbog kojeg ljudi biraju medicinsku pomoć pri umiranju.

Praksa eutanazije uvedena je 2016. godine za terminalno bolesne pacijente, pod vođstvom tadašnjeg premijera Džastina Trudoa. Međutim, 2021. godine zakon je proširen na osobe sa hroničnim bolestima koje nisu u riziku od neposredne smrti.

Danas, program uključuje i osobe koje pate od mentalnih bolesti, beskućništva, usamljenosti, invaliditeta, pa čak i gubitka sluha. Ovakva proširenja izazvala su ozbiljne kritike zbog stvaranja, kako mnogi tvrde, „kulture smrti“ i socijalnog inženjeringa.

Svedočenja građana: „Bolje mrtav nego na teretu“

Jedna baka iz Nove Škotske ispričala je kako su joj lekari tokom lečenja od raka više puta nudili eutanaziju. „Osećala sam se kao problem koji treba ukloniti, a ne kao pacijent kojem je potrebna pomoć,“ izjavila je ona medijima.

Slično iskustvo imao je i muškarac iz Kanade koji je rekao da se osećao „potpuno traumatizovano“ jer su ga lekari više puta pokušali nagovoriti da pristane na eutanaziju, umesto da mu pruže odgovarajuću negu.

Eutanazija kao posledica siromaštva i usamljenosti

Interni dokumenti otkrivaju da su siromaštvo i usamljenost dva glavna razloga zbog kojih ljudi biraju eutanaziju. Istovremeno, sve veći broj lekara javno izražava moralne dileme u vezi sa ovom praksom.

Slučajevi eutanazije u Kanadi pokazuju da su najugroženiji građani koji su izloženi sistemskom zanemarivanju, gde im se smrt predstavlja kao jedino rešenje. Ova praksa otvara ozbiljna etička pitanja i zahteva hitnu reviziju zakona kako bi se zaštitili najranjiviji članovi društva.