NEWSEXCHANGE CRO | Zavijeni u crno – Pucnjava u Grazu je šamar stvarnosti, gruba istina koja je izbila iz tišine ...
Zavijeni u crno – Pucnjava u Grazu je šamar stvarnosti, gruba istina koja je izbila iz tišine
Nedostatak komunikacije nije samo tišina između riječi – ono je pukotina kroz koju klizi ono najvažnije. Suština, pažnja, briga. Djeca rastu pored roditelja koji gledaju u telefone, odrasli funkcioniraju jedni pored drugih kao mehanizmi – efikasni, ali otuđeni. Čini nam se da razgovaramo, da dijelimo, da komuniciramo. U stvari, najčešće sinkroniziramo obaveze.
U tom performansu svakodnevnice, gdje svatko ima svoju ulogu, suštinski kontakt je rijetkost. Ta tišina, odsustvo, možda je i najveći luksuz koji sebi više ne možemo priuštiti – a istovremeno najveća opasnost koju ne primjećujemo. I ne, ne događa se to tamo negdje – u nekim porodicama, drugim životima, tuđim tragedijama. Odsustvo ne bira. Ono se nastanjuje tamo gdje pažnja nestane, gdje se ljubav pretvori u rutinu, gdje se prisutnost zamjenjuje prisustvom.
Pucn u Grazu je šamar stvarnosti, gruba istina koja je izbila iz tišine. Jer, da je bilo komunikacije – ne kao formalnosti, već iskrene, posvećene, pažljive – možda bismo primijetili šta se kuha ispod površine. Ali mi biramo – da ne vidimo. Zatrpani poslom, ambicijama, umorom, biramo lakšu verziju stvarnosti – onu gdje se stvari ne događaju nama.
U takvom ambijentu raste i drugo lice naše svakodnevice – dvoličnost. Volimo govoriti o vrijednostima, ali nas rijetko zanimaju odgovornosti koje one nose. Jer, kad tragedija pokuca, svi odjednom imaju mišljenje. Svi znaju tko je kriv, svi imaju rješenje. A nitko ne želi stati pred ogledalo. I zapitati se: gdje sam ja bio? Kad je netko patio, kad su ga maltretirali, kad je netko tonuo, kad je netko vrištao – tiho.
U svijetu koji obožava citate, velike riječi, lako je izgubiti smisao. „Ljubav“, „istina“, „pravda“, „sloboda“ – izgovaraju se kao da ih posjedujemo. No, one nisu tu da ih nosimo kao bedževe. One su zahtjevne, teške, i traže rad, trud, prisustvo.
Dok jurimo za uspjehom, za novcem, za statusom, za pažnjom u digitalnom svijetu… taj vrtlog koji nas svakodnevno usisava gura nas dalje od sebe, dalje od drugih. I tako nestajemo, centimetar po centimetar. Uvjereni da smo još tu, ali već poodavno smo odsutni.
Ta praznina, koja se nastanjuje između ljudi, tiha je i nevidljiva – sve dok ne postane katastrofalna. I onda dolazi istina, a ona ne pripada nikome. Ona je promjenjiva, zahtjevna, i nikad nije konačna.
Gubitak smisla nije samo jezični problem – to je simptom dubljeg društvenog umora. Umora od obaveza koje dolaze s istinskom povezanošću, od napora da budemo iskreni, prisutni, odgovorni. Lakše je ponavljati poznate fraze nego stvarno stati iza njih.
I nije kriv jezik. Krivi smo mi – što šutimo kad treba govoriti, što govorimo kad bi bilo bolje šutjeti, što ne pazimo kako težinu dajemo riječima koje više ne nosimo sa sobom. Možda je vrijeme da ih vratimo. Ne sve odjednom. Dovoljno je početi s jednom – i živjeti je tako da opet nešto znači.
Nedostatak komunikacije nije samo tišina između riječi – ono je pukotina kroz koju klizi ono najvažnije. Suština, pažnja, briga. Djeca rastu pored roditelja koji gledaju u telefone, odrasli funkcioniraju jedni pored drugih kao mehanizmi – efikasni, ali otuđeni. Čini nam se da razgovaramo, da dijelimo, da komuniciramo. U stvari, najčešće sinkroniziramo obaveze.
Natisni